Stanovništvo hrvatskih zemalja nije etnički ujedinjeno. Na tom se prostoru nalaze kompaktne oblasti naselje ne srpskim narodom. Srpsko stanovništvo je većinom bilo koncentrisno u Vojnoj granici. Sredinom devetnaestog veka u Hrvatskoj nema više od 2000 Jevreja, prema kojima se vodi izrazita politička netolerancija. Nametnut im je znatan porez koji su plaćali kao cenu održanja. Žive u stalnom strahu od izgona. Doprineli su širenju nemačke kulture u onim hrvatskim varošima gde su imali svoje kolonije. Procenat Nemaca i Mađara u Hrvatskoj 1840. ne prelazi 0,82% i 0,32%.
Matica evropske nauke početkom prošlog veka polazi od toga da su Dalmatinci i Slavonci, kao i Dubrovčani i Bosanci, Sloveni srpskog plemena. Za katolički deo tog stanovništva upotrebljava se naziv „ Slavo- Srbi“, iako se u narodu ta reč ne pominje.
Vera i pripadnost crkvi jedina je stvarna norma koja to stanovništvo ujedinjava i razdvaja.
Postoji i jasno razlikovanje naroda hrvatskoga i slavonskoga. Proplamsaji nacionalnog preporoda su u to vreme različiti u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji i nisu uokvireni u proces integracije jedinstvene hrvatske nacije. To će se osećanje stvarati postepenim odgajanjem svesti koje do 1918.godine neće biti potpuno završeno. Tek će Ilirski pokret ujediniti ove tri matice.
DRUŠTVO
Bitna karakteristika hrvatskog društva ovog vremena je prisustvo nacionalnog plemstva . Po broju i karakteru razlikuje se od mađarskog i nemačkog jer ih je manje i nemaju visokog plemstva u pravom smislu reči. Plemstvo je bilo društvena elita. Ono nije podjednako zastupljeno na celom hrvatskom teritoriju. Glavna masa hrvatskog plemstva koncentrisana je na području Zagreba i Varaždina. Na svojim posedima oni nemaju velike zamkove, nego naseobine skromnijh oblika („curia nobilitatis“).
Osnovna masa naroda bila je seljačka u kmetovskoj zavisnosti. Zemljišne posede sa kmetovima, pored plemića, držali su još i kaptoli, slobodni kraljevski gradovi, crkvene institucije i zadužbine. Glavni feudalni posednici su ipak samo plemstvo i crkva. Prema njima, kmet je bio obavezan na vernost, poslušnost i poštovanje. Feudalni posed je jedna zatvorena ekonomska i socijalna celina, koja se može narušiti samo pobunom i bežanjem.
Ovaj sistem se delimično reformiše novim zakonima koje donosi Hrvatski sabor 1810.,1832.,1836.,1840.godine i pred revoluciju 1840.godinr. ”Hrvatski je kmet bio u gorem položaju nego mađarski prema svom plemiću. Podstaknuta primerom mađarskih plemića, koji su uviđali da nema napretka bez poboljšanja stanja seljaka, i u Hrvatskoj je stvoreno „Društvo gospodarsko“ koje je promovisalo bolju organizaciju u poljoprivredi i životu seljaka.
Gradovi su središta trgovine, zanatstva i kulturne delatnosti, crkvenih institucija, državne administracije, a neki od njih i rezidencijalna područja plemićkih porodica. U Hrvatskoj sredinom 19.-og veka najznačajniji gradovi su Zagreb, Varaždin, Rijeka, ali za još nekoliko decenija neće postati industrijski centar. Buržoazija, iako nije nemačka po poreklu, naglo se ponemčuje, jer prihvatanje nemačkog jezika predstavlja socijalno sredstvo modernizacije.
Glavni feudalci su bili crkva i plemstvo. Kao i svakom društvu najbitnije je plemstvo koje je u tom periodu bilo u naraštaju. Jako je teško proceniti brojnost plemića, ali znamo kako se dolazilo do nje. Naime u red plemića se dolazilo ili kraljevom daravnicom ili plemićkim listom. Velikaške porodice su mahom stranog porekla kao što su Erdedi, Ratkaj, Rauh, Prandgau, Odeskalki, Elc, Kulmer, Sermaž. Najniži deo društva bili su kmetovi odnosno seljaci koji su bili u podređenijem položaju nego mađarski prema svom plemiću. Kmet je bio tipičan srednjovekovni koji ništa nije mogao da uradi bez gospodara. Adam Smita je imao ideju da je slobodniji rad korisniji od zarobljenog rada.
Crkva je jedna od najznačajnih stubova društva u Hrvatskoj tokom sredine 19. veka, a ni dan danas nije se ništa promenilo. Naime crkva je bila osnovna ćelija socijalne komunikacije. Tu nas M. Ekmečić uvodi u statistiku koliku platu primaju sveštenici, koliku primaju biskubi, nadbiskupi. Naime bila je prava povlastica biti katolički sveštenik. Najveća radost porodice jeste prva pričest. Stub hrvatske katoličke crkve je Zagrebačka biskupija. Crkva bila protivnik zelenašenju ali je i sama uzimala je kamatu od čak 6% a bila je i veliki feudalni posednik. Jednu pobunu iz 1847.godine, koju je predvodio odsluženi vojnik Ivan Galeš protiv zelenašenja, crkva je, naravno, rešila u svoju korist. Crkva je imala bitnu ulogu u obrazovanju. Takođe, crkva je bila glavno duhovno vođstvo hrvatskog naroda. Crkva je najviše doprinela obrazovanje naroda. Tu je bilo najviše problema na kom jeziku predavati nastavu i koje knjige koristiti. Pitanje srpskog jezika je takođe bilo nerešeno.
U Hrvatskoj, osnove školskog sistema postoje od srednjeg veka. U vreme vladarskih reformi do 1790. godine, traju pokušaji da se ceo školski sistem centralizuje i postavi na osnovu nastave koja se izvodi na nemačkom jeziku. Pored osnovnih škola, postoje još dve niže gimnazije u Križevcima i Rumi i tri više gimnazije u Varaždinu, Požegi i Osijeku (nije uračunata i gimnazija u Rijeci). Hrvatska nacionalna inteligencija se odgajala u Zagrebačkoj klsičnoj gimnaziji i Kraljevskoj akademiji nauka. Akademija je bila podeljena na tri fakulteta: teološki, filozofski i pravni. Nastava se držala isključivo na latinskom jeziku, iako je student mogao neobavezno učiti mađarski od 1791., što je 1833. postalo zakonska obaveza.
M. Ekmečić nam dalje daje nam opis hrvatskih gradova. Uz dosta podataka pisac nas uvodi u svakodnevni život grada i koji su njegovi najveći problemi. Puno problema ima u nedostatku osvetlenja, puteva, načinu života. Kako se ti ljudi doteruju i način nošenja frizure – francuska, italijanska frizura. Daje nam podatke i o načinu oblačenja srpskog stanovništva u Vojvodini. Prikazuje kako se Hrvatska bori protiv mađarizacije Hrvatske. Naime, godine 1825. počinje borba za mađarsko pitanje koje u knjizi kao da ne prati kontinuitet dešavanja već se skače sa teme na temu. Uočavamo definitifni poraz što se tiče prihvatanja mađarskog jezika. Sve protiv čega su se borili, sada su prihvatili.
Autor: Nemanja Zdravković
