Da li su odnosi Srbije i Crne gore uvek bili prijateljski?

Politika

Redovni diplomatski odnosi između Srbije i Crne Gore nisu postojali. Kada je neko od vladara, srbijanskih ili crnogorskih imao neku nameru ili cilj, pojedinci bi tada otišli u Cetinje ili u Beograd u određene misije.
„Saradnja Crne Gore i Srbije smatrana je jednim od glavnih uslova uspješnog ishoda oslobodilačke akcije srpskog naroda. Sa njom su računali svi nacionalnooslobodilački planovi i nosioci nacionalnooslobodilačke politike Srba.
Od Crne Gore i Srbije očekivalo se da zajedničkim snagama potpomognu nacionalnooslobodilačka stremljenja, a na njihov zajednički rad gledalo se kao na imperativ vremena i nužnost koja se ne može odlagati bez tečkih posledica za nacionalnooslobodilački pokret.“
U političkim odnosima Srbije i Crne Gore uočavaju se dva perioda:
Prvi – od stvaranja novih država do učvršćivanja državne vlasti u njima (pedesetih godina 19.-og veka) i
Drugi – od tada pa do kraja njihovog postojanja kao zasebnih političkih celina. Politički odnosi Srbije i Crne Gore su se uglavnom odvijali na najvažnijem polju njihovog delovanja,a to su pripreme za vođenje borbe za nacionalno oslobođenje i političko ujedinjenje Srba.
„Crnogorski vladika Petar II je bio veliki pristalica Karađorđevića i ustavobraniteljskog režima. Njegošev nacionalno – politički program sadržao je znatnu dozu nacionalnog sanjarenja. U svojoj romantičarskoj viziji narodnog jedinstva Srba, Njegoš je pridavao veliku važnost ulozi Srbije. On je gajio velike simpatije prema vođi srpskog ustanka i Karađorđevićima uopšte, pa nije bio spreman da bilo koliko podrži Obrenoviće, a posebno ne da bude njihovo oruđe, zbog čega 1844.nije odobrio da se u Crnu Goru primi knjaz Mihailo Obrenović.“
U periodu od 1839.do 1859., Srbija se oslanjala na Tursku, jer je to bio uslov njenog opstanka kao države, pa je rad na oslobodilačkom polju bio isključen i zato nije postojala ni baza na kojoj bi se odvijala šira saradnja Srbije i Crne Gore.
Nakon smrti Petra II Petrovića Njegoša, koja je kod srpske vlade izazvala veliku žalost, proglašena je knjaževina u Crnoj Gori, što se smatralo vrlo nepovoljnim u Srbiji. Time se, učvršćavala još jedna dinastija, koja je imala dužu tradiciju od Krađorđevića i Obrenovića, bila je popularna, imala je zasluge za stvaranje države u Crnoj Gori. Ta dinastija je imala oprečne interese sa interesima dinastije i građanskih klasa u Srbiji.
Knjaz Danilo se zanosio planovima za političko okupljanje Srba, ali politički dodiri Srbije i Crne Gore bili su retki, pa je i prepiska između knjaza Danila i kneza Aleksandra bila na nivou kurtoaznih pisama.
1860. stupaju na vlast kneževi Mihailo i Nikola, a Srbija i Crna Gora su države na koje evropska diplomatija računa kao na jedan od bitnih faktora za rešavanje istočnog pitanja.
„Kako je Crna Gora bila aktivan činilac nacionalnooslobodilačke akcije, trebalo je sa njom usaglasiti gledišta i dogovoriti se o zajedničkoj akciji. Pretpostavka za zajednički rad Srbije i Crne Gore bilo je uspostavljanje tješnjih veza između njih. Na to se knjaz Mihailo odlučio uskoro po stupanju na prijesto Srbije. Krajem 1860. on je u Crnu Goru poslao Vuka Karadžića, da kod crnogorskoga knjaza obavi važnu političku misiju.“
Vuk Karadžić je bio veliki poznavalac crnogoskih prilika i vešt pregovarač. Dok je Vuk Karadžić bio na Cetinju, knjaz Nikola je u Beograd poslao Mašu Vrbicu, njeguškog kapetana.
Stvari se nisu bitno promenile ni posle Berlinskog kongresa 1878., kada su obe zemlje postale nezavisne države, jer ni tada nisu uspostavile diplomatske odnose. Odnosi knjaza Nikole sa Milanom Obrenovićem su bili veoma loši. Odlaskom Milana Obrenovića iz Srbije 1889., odnosi ove dve zemlje su počeli da se menjaju i popravljaju. Knjaz Nikola I Petrović je posetio Beograd na Vidovdan 1896.. Kralj Aleksandar Obrenović je 1897. posetio Cetinje na krsnu slavu Petrovića, Đurđevdan. Kao posledica tih zbližavanja dva vladara, imenovan je prvi poslanik Kraljevine Srbije na Cetinju 1897., general Velimirović. Međutim, Crna Gora po principu reciproteta, nije poslala svog poslanika u Beograd.
U ovom periodu došlo je do prvih direktnih susreta vladara ovih država. U periodu od 1896. do 1903. odnosi između Kraljevine Srbije i Knjaževine Crne Gore su imali uspone i padove, bili su i najsrdačniji i vrlo narušeni odnosi. Borba za srpsko oslobođenje i ujedinjenje postaće polje neophodne saradnje , ali i rivalstva, jer su obe dinastije pretendovale na iste neoslobođene srpske prostore. U ovom periodu Obrenovići se više okreću Austriji, a crnogorski knjaz Nikola Rusiji uz čiju podršku bi mogao obezbediti jaču poziciju u Srpstvu.
„U maju 1903. kralj Aleksandar će biti ubijen sa suprugom u državnom udaru, poznatom kao „Majski prevrat“. Prevrat su izveli zavjerenici sa oficirom Dragutinom Dimitrijevićem – Apisom na čelu, koji će se kasnije organizovati u famoznu organizaciju iz sijenke, poznatu kao „Crna ruka“. Pored kraljevskog para, ubijeni su premijer Dimitrije Cincar Markovića i ministar odbrane generala Milovan Pavlović. Izjutra je formirana nova vlada Jovana Avakumovića. Narodna skupština je 4. juna za novog kralja Srbije izabrala Petra Karađorđevića, predloženog od strane zavjerenika.“
Od majskog prevrata 1903., kada su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga , kraljica Draga, do početka I svetskog rata imamo niz događaja koji su loše uticali na odnose ove dve zemlje, pre svega Bombaška afera, Aneksiona kriza i Vasojevićka afera.
U Bombaškoj aferi je optužena grupa crnogorskih studenata u Beogradu, koji su navodno pokušali organizovati atentat na kneza Nikolu Petrovića. Prema optužbi, iz Srbije je 1907. tajno upućeno 16 bombi u Crnu Goru. Od Srbije je zatraženo i izručenje nekoliko studenata – urotnika, ali srpska vlada odbija takav zahtev tvrdnjom da između Srbije i Crne Gore ne postoji ugovor o izručenju.
Aneksionu krizu, odnosno pripajanje Bosne i Hercegovine Austrougarskoj monarhiji, Srbija i Crna Gora shvatile su kao pretnju svojim teritorijalnim pretenzijama. Crna Gora je imala pretenzije prema Hercegovini, a Srbija prema Bosni. Bez obzira na zajedničku pretnju, redovni diplomatski odnosi ni tada nisu bili uspostavljeni.
Vasojevićka afera ili Kolašinski proces, 1909., je bilo suđenje opoziciji knjazu Nikoli Petroviću. Sudilo se onima koji su želeli da Crna Gora postane demokratska država. Od 103 osobe kojima se sudilo, 11 osoba je osuđeno na smrtnu kaznu, 51 na vremenske kazne. Ovaj događaj je pogoršao odnose Srbije i Crne Gore. Zbog Kolašinskog procesa, presuda na smrt i dugogodišnje robije, nastala je bura ne samo u Srbiji, već i širom Evrope.
Taj period u politici Crne Gore obeležili su progoni političkih protivnika, montirani sudski procesi i afere. U spoljnoj politici odnosi između Srbije i Crne Gore su tas na vagi političkih strujanja u samoj Crnoj Gori.
Povodom proglašenja Crne Gore za kraljevinu 1910. na Cetinje je doputovala i delegacija Srbije na čelu sa prestolonaslednikom Aleksandrom Karađorđevićem, kraljevim unukom. U delegaciji Kraljevine Srbije nalazio se i general Stepa Stepanović, komandant 9.-og pešadijskog puka koji je nosio ime knjaza Nikole I Petrovića Njegoša. Izostalo je prisustvo kralja Petra Karađorđevića, što se u diplomatskim krugovima tumačilo jako loše. Tada su odnosi ovih dveju zemalja bili na jako niskom nivou. Novac za proslavu je pozajmljen od jedne Engleske banke.
Srpska vlada je 1911. na Cetinju ponovo otvorila svoje poslanstvo. Za poslanika je bio postavljen Jovan Jovanović Pižon, jedan od najistaknutijih diplomata onog vremena. Cilj njegovog dolaska je bio da pregovara o zaključivanju političke i vojne konvencije između ove dve zemlje. Ti ugovori su bili potpisani naredne godine. Međutim, Crna Gora i dalje nije imala nikakvog poslanika u Srbiji.
Period od 1912–1914 bio je jako važan za dalji razvoj u odnosima Crne Gore i Srbije. U balkanskim ratovima obe zemlje su stekle znatno proširenje, ali su izgubile i dosta stanovništva. Odnosi ove dve zemlje su opet postali problematični, srpska vojska je, prema dogovoru, pomogala svoju braću, međutim, crnogorski vojnici su bili bahati i pokrštavali su nepravoslavce. Crna Gora je oslobodila Mojkovac, Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Rožaj, Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu, dok je Srbija uzela Epirsku Makedoniju.
Izvojevana pobeda u balkanskim ratovima, nakon više od jednog veka borbe za ozlobođenje od Turske, ispunila je davnašnju želju Svetog Petra Cetinjskog i Karađorđa za neposredan dodir dve srpske države. Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija, oslobođenjem Raške oblasti i Metohije od osmanske vlasti, dobile su direktnu teritorijalnu vezu. Političke okolnosti i dinastičke trzavice uslovile su, međutim, da umesto stvaranja zajedničke države, i dalje postoje dve srpske države. Posle konferencije u Bukureštu, crnogorski kralj Nikola I Petrović prenebregao je poziv za realnu uniju iz Beograda, i tražio što hitnije razgraničenje.
U tome se nije obazirao na raspoloženje naroda i većine političkih činilaca u zemlji za uzajamno stapanje. Odigravanje „završnog čina vekovne težnje ka zajedništvu“ neočekivano je bilo odloženo.
Razgraničenje Srbije i Crne Gore rešeno je bilateralnim ugovorima. Ugovor o razgraničenju sklopljen je 12.11.1913. Crna Gora je dobila Pljevlju sa okrugom, južni deo Raške, čitav Metohijski srez (selo Istok).
Za vreme Prvog svetskog rata, Crna Gora je stala na stranu Srbije iako je to kasnije koštalo nezavisnosti. Ujedinjenje Crne Gore i Srbije bilo je najvažnije pitanje u uzajamnim odnosima, neposredno uoči izbijanja Prvog svetskog rata, uprkos protivljenju crnogorskog knjaza.
Uoči izbijanja Prvog svetskog rata, Crna Gora je odlučila da uputi u Srbiju svog stalnog diplomatskog predstavnika. To je bio Lazar Mijušković, prvi i poslednji poslanik Crne Gore u Kraljevini Srbiji. Po instrukcijama iz Cetinja od njega je sredinom januara 1914. potekla inicijativa za uniju u pojedinim sferama.

Autor: Nemanja Zdravković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *