Jedan supstantivni deo temelja srpske srednjovekovne države bila je crkva. Veliki župan Stefan Nemanjić se krunisao 1217. godine za kralja, ali ne krunom iz ruku vaseljenskog patrijarha, dok srpska crkva nije imala mogućnosti da na bilo koji način u krunisanju učestvuje.
Dve godine nakon krunisanja, brat Stefana Nemanjića (Prvovenčani), Sava u Nikeji omogućava status autokefalnosti srpskoj crkvi. Postavši arhiepiskop, Sava je svog brata i vladara krunisao prema pravoslavnim obredima.
Nastavak istorijata crkve može se označiti pojmom zlatnog doba za istu. Niz izgradnja manastira i crkava, aktivno učestvovanje crkve u funkcionisanju države, žitija i monašenje vladara, ali i raznih velikih istorijskih ličnosti krasili su njeno postojanje tokom nekoliko vekova postojanja države Nemanjića.
Zenit slave crkva doživljava 1346. dobijanjem ranga patrijaršije, ali biva nepriznata od strane vaseljenskog patrijarha, njena volja je bila volja vladara u tom trenutku, iako najvišeg ranga, njena moć u odnosu na kralja/cara i nije bila na najzavidnijem nivou.
Nakon nestanka države i pada pod tursku vlast crkva ostaje jedini stub državnosti i održava kontinuitet kroz vekove. Naravno, pojam države je se gubio, ali istorijsko sećanje je čuvano, dok se ideja državnosti sačuvala u fragmentima koji su svoje mesto pronašli u oličenju patrijarha.
Sve do obnove srpske države crkva je bila jedina spona sa nekadašnjom državom i važan deo u temelju nove.
Mešanje crkve u poslove države je zavisilo od poglavara do poglavara, trenutnog stanja i kotiranja zemlje na evropskoj i svetskoj sceni. Često su duhovni poslovi bili zloupotrebljavani u političkom angažmanu i kampanji, crkveni interesi podređeni političkim, ali je nova državnost često isticala pojam sekularnosti i značaja razdvajanja duhovnog i svetovnog.
Danas?
Uzmajući u obzir gorenavedeni pregled istorijata crkve, njene uloge u funkcionisanju države dolazimo do pitanja današnjeg stanja, gde Srpska Pravoslavna Crkva ima važnu ulogu u svetovnim poslovima. Ali, kako ne bi bilo subjektivnog pristupa, deluje da od kada država postoji, postoje i međusobni uplivi duhovnih u svetovne poslove i obratno.
Trenutni pokazatelji nedovoljno jasnog pojma sekularizacije jesu stalne rasprave u društvu po pitanju školskog obrazovanja, tačnije pohađanja pravoslavnog katihizisa, tj. verske nastave i građanskog vaspitanja.
I jedno i drugo kolovijalno imaju nesrećne ustaljene nazive. Veronauka je u samom takvom nazivu nelogičnost. S druge strane građansko vaspitanje ima dosta nesrećan saziv, što se može videti.
Izbor između dva predmeta, dugo je polemika u društvu, najpre same osnove i jednog i drugog su na vrlo klimavim nogama, znamo takođe pregršt primera gde se nastave iz oba predmeta sprovode neadekvatno, ili se uopšte ne sprovode.
Ali, samo pravo izbora svedoči o postojanju sekularne države, jer predmet verkse nastave nije nužan i nema ocenu.
Takođe, postoje klasične zloupotrebe određenih društvenih pitanja kroz prizmu crkve. Pitanja abortusa, statusa LGBT populacije, institucije braka i slično.
Pravne regulative, zakoni i na samom vrhu Ustav, jasno definišu pitanje sekularnosti države Srbije, pritom iz samog člana Ustava proizilaze odgovori na mnoga pitanja, a jasno je da posebni zakonski i podzakonski akti dalje definišu detalje po pojedinim državnim i društvenim pitanjima.
Pitanja mešanja de facto ne mogu biti niti sankcionisana, samo se mogu svesti na polemiku i savete kako bi trebalo funckionisati na drugačiji način. S druge strane, postoje elementi koji se zalažu za aktivnije uključivanje crkve u državne poslove, dok druga krajnost traži apsolutnu kontrolu države nad crkvom.
Razdvojimo pravne aspekte koje institucija kao crkva ima, oni su svakako deo državnih pitanja i kao takvi se ne mogu okarakterisati kao upliv države u crkvene poslove.
Svaka druga mešanja se često ne mogu ustanoviti, trebalo bi da budu sankcionisana ako se izdvoje na svetlo dana, a imali smo prilike da vidimo kako se takve stvari ne kriju od očiju javnosti, nego se stvara diskurs o nužnosti saradnje svetovne i duhovne vlasti, ali ne saradnje kao takve, već međusobnog mešanja.
Prema Ustavu Republike Srbije član 11. Republika Srbija je svetovna država, time su crkve i verske zajednice od države odvojene , dok se nijedna religija ne može uspostaviti kao državna i obavezna. De iure sekularna država, u pojedinim poslovima traži pomoć crkve, ali i crkva svoje postupke usklađuje sa interesima i voljom države u nizu slučajeva.
Stoga, međusobna mešanja, u skladu sa istorijskim kontekstom imala su neprestani tok, ako izuzmemo tursko ropstvo, ali kako je nastupalo novije vreme isticala se sekularnost pod uticajem prosvetiteljstva pre svega, ali i različitih političkih i filozofskih ideja koje su strujale novovekovnim državama.
Današnjica sekularnost smatra u većini slučajeva prirodnim stanjem, u srpskom slučaju defnitivno je u pitanju de iure tako, ali je de facto stanje sasvim jasno.
Auror: Miloš Simunović
