Rođen kao Rastko Nemanjić, najmlađi je sin našeg velikog župana Stefana Nemanje, i brat Vukana i Stefana Prvovenčanog.
Kada govorimo o Svetom Savi, zapravo mislimo na princa, monaha, igumana manastira Studenice, književnika i naravno ništa manje bitno odvažnog srpskog državnika.
Rođen je 1174. godine u Rasu. Sa šesnaest godina je pobegao na Svetu Goru, jer je već u ranom detinjstvu pokazao interes za veru, crkvu, hrišćanstva i života koji hrišćanski život nosi. Mnogo je slušao i čitao o lepotama Svete Gore, odlučio je da pobegne i upusti se u monaški život u periodu kada su njegovi roditelji rešili da ga ožene, jer je već bio stasao za ženidbu. Nakon zamonašenja je dobio ime Sava. Boravio je u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona (Rusik). Posle kratkog vremena prešao je u grčki manastir Vatoped, takođe na Svetoj Gori. Iako su se njegovi roditelji protivili toj njegovoj odluci na početku, kasnije su se složili sa pomenutom odlukom i podržali ga.
Ako govorimo o njegovom obrazovanju, veliku zahvalnost pripisujemo najboljim učiteljima iz Soluna, Dubrovnika, Venecije i Carigrada. Pokazao se kao jako dobar učenik, veselo dete i bio vrlo uspešan u čitanju i pisanju.
Obzirom da je došlo do sukoba njegove braće oko prestola, Sava odlučuje da nakon dvadeset godina posvećenosti monaštvu, ipak napusti dotadašnji monaški život na određeni period, kako bi doprineo učvršćenju i napretku srpske države. Nakon što je izmirio svoju braću, on odlučuje da ostane u Studenici, koja je nakon toga postala novi duhovni i kulturni centar u Srbiji.
Važno je napomenuti da je Sava i prvi srpski kosmopolit, koji je svojim radom i zalaganjem svet doneo u Srbiju. Sretao se sa vizantijskim i bugarskim carem, ugarskim kraljem i egipatskim sultanom…
Književi rad ovog poznatog ktitora:
Njegov književni rad je veoma obiman, takođe namenjen organizaciji i podizanju, kao i održavanju manastira. On je i autor tri tipika : „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“, „Studenički tipik“- u ovom tipiku je opisao život svog oca Stefana Nemanje. Njegovo najobimnije i najvažnije delo „Žitije Svetog Simeona“.
Nakon ove biografije o njegovom ocu Simeonu, razvio se novi književni rod – Žitije.
Nakon smrti 27. januara, njegove mošti u manastiru Mileševa prenosi njegov nećak kralj Vladislav 1237. godine.
Spaljivanje moštiju:
Moramo napomenuti nemili događaj koji se odvio 10. maja 1594. godine na beogradskom brdu – Vračaru. Kada je Sinan-paša spalio mošti Svetog Save. Kako bi Svetom Savi ukazao ljubav i poštovanje, srpski narod je odlučio da na mestu spaljivanja moštiju podigne najlepši i najveleletniji Hram u čitavoj Evropi, poznat pod nazivom Hram Svetog Save.
Sačuvani ostaci svetitelja:
Ostala je njegova leva šaka bez malog prsta. Interesantno je da je ona nekim čudom sačuvana nakon spaljivanja moštiju 1594. godine. Dugo je čuvana u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja, a sada se nalazi u manastiru Mileševa kod Pijepolja. Postoje i svedočantsva koja svedoče u prilog tome je mali prst prenesen 1680. godine u Peć.
I dok je iza sebe ostavio svoje veliko i uspešno delo, od njegovih ličnih predmeta je takođe ostalo izuzetno važno arhiepiskopsko železo, koje se danas takođe čuva kao i ruka u riznici pomenutog manastira Mileševa.
Danas je Sveti Sava najpoznatiji u školama, jer se slavi kao školska slava 27. januara. On je definitivno otac duhovnosti, osnivač srpske crkve, prosvetitelj i zaštitnik škole, učitelja, nastavnika, profesora i đaka.
Na danu kada se obeležva praznik Svetog Save post je obavezan, ako se pada sredom ili petkom, u suprotnom se proslavlja mrsnom trpezom. Verovanje vezano za pomenutog sveca je da može umiriti more i oluje, kao i da stvori vodu iz kamena.
Postoje verovanja u narodu da se na taj dan ne sme nositi crveno, zato što se verovalo da boja krvi privlači vukove. Ne valja nikako oštriti noževe i druge alate u domaćinstvu, kako bi vukovima čeljusti ostala sklopljene. Srž ovih verovanja poseže u daleku prošlost, kada su se seljaci bojali da im vukovi ne pojedu stoku. Sveti Sava se smatrao pastirom i zaštitnikom stoke, te su se ona na ovom velikom i značajnom prazniku puštala na ispašu.
Autor: Katarina Tomić
