Zoran Milanović je trenutno jedan od kontroverznijih političara na našim prostorima.
Član Socijaldemokratske partije Hrvatske postaje 1999. godine, a posle samo godinu dana poverena mu je komunikacija sa NATO-om. Na čelo partije došao je 2007. godine, a premijer je postao 2011. Srba u vladi nije bilo.
Njegove izjave su jedne od onih koje su intrigirale narode svih okolnih zemalja. Pristup Srbiji i srpskom narodu u Hrvatskoj je promenljiv iz dana u dan.
Sa jedne strane imamo brojne nastupe u kojima je Milanović naizgled naklonjen Srbima. Isticanje da se u Srebrenici nije desio genocid, te konstatacija da se spomenuti zločin ne može porediti sa genocidom u Jasenovcu. Pružio je podršku članu predsedništva BiH, Miloradu Dodiku: “Ako sa nekima treba biti u sukobu, to je unitaristička klika iz Sarajeva!”
Da li se iza ove poruke krije osnaživanje hrvatskog naroda u BiH?
Naivni među čitaocima pomislili bi da je to svojevrsno izvinjenje Srbima za genocide koji su sprovedeni nad njima od strane Hrvata, krunisani Olujom, finalnim delom etničkog čišćenja srpskog naroda. Milanović nas je demantovao ne tako davno.
“Bili su neprijatelji, a zna se kako se u ratu postupa s neprijateljima.” – kazao je. Nije ostao na tome.
Nakon odavanja počasti ubijenima u Jasenovcu, rekao da su „Srbi pružali otpor zbog čega su bili tretirani kao neprijatelji” i, kako tvrdi, nisu ubijani u logoru, za razliku od Jevreja koji su bili neutralni i oružje su uzeli u ruke tek pošto su počeli da ih ubijaju.
Dodao je i da su „rasni zakoni doneseni, pre svega, zbog Jevreja”, a da se onda dolazi do Srba koji su tu „najmasovnije ubijani, ali su ciklus i dramatika ubistava bili drugačiji”.
Drugo su, kazao je, bili Srbi iz Zagreba koji su pokupljeni.
Brojke su, kako on kaže, takođe sporne. Tvrdi da ih je ubijenih u Jasenovcu bilo ‘samo’ 100 000, a ne 700 000, uprkos dokazima kojima su se bavile i strane komisije.
U noći 7. na 8. decembra pre 30 godina u Zagrebu je ubijena porodica Zec. Mihajla, Mariju i njihovu 12-godišnju ćerku Aleksandru ubili su pripadnici pričuvnog sastava hrvatske policije koji za taj zločin do danas nisu osuđeni. Naime, pravosnažno su oslobođeni. Drago Pilsel, novinar i teolog iz Zagreba izjavio je da je Milanović pristup takvom zločinu štetan.
Milanović: “Porodica Zec bila pozvana u vladu, dobila odštetu“, i dodatno pitanje predsednika „šta još treba?“ je, kako je rekao Pilsel, ponovna agresija na mrtve ljude.
Na tajnom snimku koji je procureo sa jednog sastanka, koji je održan iza zatvorenih vrata u sedištu SDP-a, se jasno čuje kako Milanović, uz psovke, nagovara ratne veterane da ne zovu Vučića za pregovarački sto.
Nazvavši državni vrh Srbije “tipovima”, Milanović kaže: „Te tipove je izabrao srpski narod, ali je to šaka jada, nažalost, šaka jada, nikakva, kako vi mislite, diplomatska sila, to je mali narod. Mi (Hrvatska) smo u puno boljem položaju. Oni (Srbi) su izgubili rat, mi nismo osuđeni u Hagu, mi smo želeli da postignemo bilaterlani sporazum… čekali smo ih”
Pojedini javni nastupi su naklonjeni Srbima, ali sa ovog sastanka, dolazi nam drugačija poruka. Rekao je da bi sa Srbijom išao radikalno, ocenio je da je ponašanje srpske vlasti bahato, i da je reč o ‘beogradskoj čaršiji’.
„I ako bude potrebno, ne samo da ćemo im blokirati pregovore, nego ćemo doneti zakon po kojem ćemo proganjati njihove počinitelje po Kosovu…”. Milanović se još jednom pred veteranima pohvalio da je njegov deda bio ustaša. Njegov otac je, kaže, oženio devojku čija su dva brata poginula kao ustaše, te se postavlja pitanje / zašto se iko čudi antisrpskim stavovima i otvorenoj mržnji čoveka koji se otvoreno ponosi ustaškim poreklom?
“Ratovi su gotovi i mislim da je vreme za normalno u nama, za ono normalno što postoji u svakom čoveku, dobro, pitomo, ako hoćete i naivno. Teško je u modernoj Evropi naći dve sličnije nacije.” – kazao je svojevremeno Milanović.
Da situacija bude komičnija, naslovi pojedinih srpskih medija su, zbog citiranja Njegoša od strane hrvatskog predsenika, glasili “Milanoviću, Srbine!”
U skorašnjoj poseti tzv “Kosovu”, Milanović ističe kako Hrvatska vojska na “Kosovu” čuva remek-dela srpske sakralne kulture. Lobiranje za nezavisnost srpske autonomne pokrajine nije izostalo: „Nadam se da neće stati posao na priznavanju nezavisnosti Kosova. Ja ću lično sa svojim kolegama sa Kosova raditi na tome da se zalažem za nezavisnost Kosova“.
O Danu srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, izjavio je sledeće: „Stvarno ne mogu vjerovati da u Srbiji nemaju važnijeg i pametnijeg posla, poput ekonomskog razvoja države u kojem Srbija zaostaje, a Hrvatska ne napreduje kako bi trebala“.
Portal Axios je uzeo u obzir stopu fertaliteta i priraštaj stanovništva, i koristeći podatke Svetske banke uporedio je obe varijable i poređao zemlje od najjače do najslabije po demografskim kretanjima.
Hrvatska je, s padom stanovništva od 1,2 odsto, druga najgora – ne u Evropi, već na svetu.
Ivo Nejašmić je u svom radu “Iseljavanje iz Hrvatske od 1900. do 2001.: demografske posljedice stoljetnog procesa” izneo sledeće:”
U razmatranom se razdoblju, 1900. – 2001., s prostora današnje Republike Hrvatske iselilo oko 2,3 milijuna osoba. Doseljavanje je ublažilo odljev »ljudskoga kapitala«; nadomjestilo je gotovo polovinu ukupnoga iseljenoga kontingenta. Migracijski »bi- lančni manjak« odnio je 33,4% prosječnog broja stanovnika, ili 52% ukupne prirodne promjene (prirasta). Malo je zemalja koje su imale tako značajni gubitak stanovništva u vanjskoj migraciji.”
Da podsetimo, hrvatski medij 24sata.hr objavio je tekst sa naslovom „Šešeljeva pudlica laje: Videćete kakvo oružje ima Srbija“.
Vučićev odgovor bio je jasan i nedvosmislen: -Oni kažu da „Vučić laje“. Da „Vučić laje“ ne biste vi takve izraze koristili, nego znate da ni sa ovim novim oružjem koje ste kupili nećete moći ni da sanjate da ćete biti snažniji od Srbije. Naoružavajte se, samo nemojte da zaustavljate naš razvoj i razvoj naše vojske, a mi sa vama želimo što bolje odnose.
Milanović je predsedniku Srbije pripisao jednu staru izreku da “dokon pop i jariće krsti”. Kao što tvrdi i sama hrvatska intelektualna elita, Republika Hrvatska je i dalje zarobljena u brojnim deficitima, problemima, državnim unutrašnjim sukobima. Ako uzmemo u obzir da svako malo osvane naslov u kom predsednik Milanović spominje Srbe, poruka je jasna i dolazi sama od sebe – umesto spočitavanja Srbima, bavljenjem srpskim pitanjima i prevelike zainteresovanosti za srpsku politiku, Milanović bi mogao da počne i “krsti svoje jariće”.
Autor: Erna Bugarin
