O izdaji Srba u Hrvatskoj i Miloševićevom odbijanju z4 – 26 godina kasnije

Politika

Plan z4 je i sada, kada smo zašli u treću deceniju 21. veka nezahvalna tema, i kao takva predmet je rasprava. Plan svakako nije bio pravičan prema Srbima, a ni druga strana ga nije prihvatala. Postavlja se pitanje li bi plan z4, da je na vreme prihvaćen, nešto promenio?

 

Republika Srpska Krajina je međunarodno nepriznata država stvorena na području Republike Hrvatske. Nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske, srpski narod u nezavisnoj Hrvatskoj se našao u nezgodnoj poziciji – oduzet im je status konstitutivnog naroda.

Središte otpora hrvatskom režimu bilo je u Kninu gde su lokalni srpski policajci otkazali poslušnost vladi u Zagrebu.

Nakon povlačenja JNA, na područjima koje su držali Srbi formirana je Republika Srpska Krajina, koja se sastojala iz tri oblasti;  SAO „Krajina“, SAO „ Zapadna Slavonija“ i SAO „ Istočna Slavonija“. Nakon više pokušaja da se zaustavi sukob izmedju Hrvata i Srba, kontakt grupa koju su sačinjavali predstavnici OUN-a, EU, SAD-a i Ruske Federacije sačinile su plan „Z4“.

Plan je pripreman krajem 1994. i početkom 1995., a glavni autor istog bio je Piter Galbrajt, tadašnji ambasador SAD u Hrvatskoj. Planom je bila predviđena najšira moguća autonomija za Srbe, ali samo na trećini teritorije RSK. Plan je predstavljen predsedniku Hrvatske Tuđmanu koji je bio nezadovoljan planom.

Hrvatska strana je smatrala da se tim planom stvara država u državi, ali je načelno prihvatio da pregovara o planu, plašeći se reakcije međubarodne zajednice. Kada je Galbrajt odneo plan da ga predstavi krajškim Srbima usledio je fijasko. Na nagovor predsednika SRJ Slobodana Miloševića, srpsko rukovodstvo u Kninu nije htelo ni da primi plan „Z4“. Hrvatskoj strani je to došlo kao dobar argument za kasnije akcije „ Bljesak“ i „ Oluju“ u kom su proterali celokupno srpsko stanovništvo sa prostora Hrvatske.

Plan „ Z4“ je bio neprihvatljiv za obe strane. RSK bi dobila najširu moguću autonomiju ali samo na trećini teritorije. Imala bi i svoju vladu, predsednika, ustav, sudstvo, monetarni sistem, policiju, dok bi zona bila demilitarizovana, a vojska Hrvatske bi mogla da uđe samo na poziv predsednika Krajine. To je bila bolja strana ovog plana za Srbe.

Međutim, Srbi bi prihvatanjem „Z4“ morali da se odreknu dve trećine svojih teritorija i da ih odmah prepuste Hrvatskoj. Problem je bio i to što je teritorija RSK planom bila podeljena na dva dela kod Slunja i time nije bila kompaktna.

Da je kninsko rukovodstvo uzelo u razmatranje plan „Z4“ vruć krompir bi prebacili u ruke Zagreba. Odbijanjem plana dali su povod Hrvatskoj da vodi kampanju kako Srbi ne žele da pregovaraju i da se situacija može rešiti samo vojnim putem. Čak ni posle „Bljeska“ u kom su hrvatske snage osvojile zapadnu Slavoniju, među krajiškim rukovodstvom nije postojala složenost po pitanju prihvatanja plana i da očuvaju barem neki vid autonomije za Srbe u Hrvatskoj.

  1. avgusta dan pred Oluju, Milan Babić u ime RSK prihvata plan „Z4“ ali prekasno-, za manje od 24 sata 180.000 vojnika krenuće na RSK koju je branilo svega 30.000 ljudi. Epilog je stotine hiljada proteranih Srba sa svojih vekovnih ognjišta, više hiljada ubijenih i mučenih. Da li bi prihvatanje plana nešto promenilo ne znamo, ali videli smo do čega je neprihvatanje istog dovelo.

Treba dodati da su do poslednjeg momenta krajiški Srbi verovali u intervenciju Srbije i Republike Srpske, koja im je bila obećana, ali je i izostala. Ostavljeni su na milost i nemilost višestruko brojnijem protivniku.

Možda plan „ Z4“ nije bio idealan, ali bi iz ove perspektive omogućio opstanak Srba na području današnje Hrvatske i veliki stepen autonomije na određenom delu teritorije, ali ukoliko bi isti bio poštovan, što je takođe bilo teško ostvarivo. Hrvoje Šarinić, tadašnji savetnik Tuđmana, je rekao da je taj plan bio neprihvatljiv za Hrvatsku i da su ga Srbi prihvatili, Hrvati bi ga odbili, ali bi tada pritisak međunarodne zajednice bio na Hrvatima.

Poučeni iskustvom iz Drugog svetskog rata, tačnije genocidom koji su doživeli, Srbi su se odvažili na ovaj potez iz želje da se sličan genocidni scenario ne bi ponovio. Nepoverenje prema Hrvatima kao narodu koji nije prošao denacifikaciju se ispostavilo ispravno, i zbog toga je jasno da bi, i da se plan z4 potpisao na vreme, svakako došlo do istog ili sličnog ishoda- Oluja je Srbima bila na ovaj ili onaj način zagarantovana.

Autor: Erna Bugarin

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *