Koliko je obrazovanje važno, i koliki značaj ima u vremenu u kojem moć diktira pravila, jasni je pokazatelj da se bez znanja malo šta može. Na brdovitom Balkanu, stvari su već neko vreme loše i van kontrole, mahanje diplome je postala svakodnevnica ako imaš dovoljno novca istu i da kupiš, znanje se nalazi na poslednjoj lestvici prioriteta, a kao takvo unazađeno društvo patimo na različitim poljima koji su od značaja za našu zemlju.
Pola veka kasnije, možemo reći da tadašnja omladina, ne samo da je imala pravo, nego je još ranije trebala da se pobuni i kaže svoje mišljenje. Defakto, složićete se, neosporiva je činjenica da se generacije smenjuju, ali bez omladine i radne snage teško da neka zemlja može da opstane. Ljudi nisu marionete, koje će vlast i politika povlačiti kao krpene lutke u zavisnosti od sopstvenih interesa. Pravo pitanje je, zašto nam je dodeljeno pravo glasa kao zagarantovano pravo života, ako nam je zabranjeno da ga koristimo?
Kako je sve počelo?
Velike studentske demonstracije u Jugoslaviji bile su samo deo talasa koji se proširio svetom, i obuhvatio neke od zemalja. Mislim, veliki problem Jugoslavije, a slobodno možemo priključiti i današnju Srbiju, jeste problem starosti. Kada imate narod koji ima viševekovnu istoriju, nego većina drugih naroda, stvar običaja i
tradicije diktira pravila života i podrazumeva se da se prenosi sa kolena na koleno. Često, možete čuti domunđavanja po pitanju prava omladinaca, da li uopšte treba da se mešaju u unutrašnje stvari zemlje, ili čuvena rečenica „Ti si još mlad/a, ne znaš ništa o životu.“
Studentske demonstarcije 1968. godine predstavljene su kao okosnica protestnom ciklusu, ne samo da su se studenti pobunili, na ulicama bili su i nezaposleni, ljudi koji su nezadovoljni privrednom reformom itd. Kada se sve to utopi i stvori jednu masu, dobijete haos na ulicama. Prvi sukob između studenata i policije odigrao se u decembru 1966. godine u Beogradu. Vijetnamski rat, bio je prekidač da se stvori
serija protestantskih aktivnosti, u kojima se studenti javno zalažu za prekid rata, isti ovaj protest se održao i u glavnom gradu Hrvatske i BiH. Zašto Savez komunista Jugoslavije osuđuje rat u Vijetnamu, a ipak šuruje sa američkom vladom po strani? Jedna grupa studenata pokušala je da dođe do Američkog kulturnog centra gde se nalazi i ambasada, ali ih je sprečila policija koristeći prekomernu silu. Policija je upala i na fakulktet čime je povredila anatomiju Univerziteta.
Dve godine kasnije, došlo je do sukoba između brigadira i studenata. Naime, 2. Juna 1968. godine održana je manifestacija pod nazivom “Karavan prijateljstva 68’ i “ Večernje novosti”, zbog nevremana, priredba je održana u Sali Radničkog fakulteta na Novom Beogradu, prioritet za ulazak su imali brigadiri. Studenti koji su ostali na kiši, pobunili su se, ubrzo je došlo do obostrane tuče, i mešanja policije.
Sukob se preneo na I blok u Studentskom gradu, nezadovoljstvo studenata policija je pokušala da uguši ugnjetavanjem i opet, preteranom upotrebom sile. Omladina, o kom god vremenu govorili, ima žilava leđa i vrelu krv, tvrdoglavost se popela na viši nivo kada su polupali 112 prozora u brigadirskom naselju.
Sukob kod podvožnjaka
3.juna u ranim jutarnjim časovima održan je sastanak Univerzitetskog odbora Saveza studenata, uz prisustvo prorektora, izvršnog veća za Beograd, sekretara Gradskog i Univerzitetskog komiteta i dr. Odluka koju su doneli išla je u korist studentima, razlozi su opravdani, ispitni rok je odložen za sedam dana. Nakon
čitanja odluke, održan je miting u Studentskom gradu. Zbog nerešenog materijalnog pitanja studenti su odlučili da formiraju akcioni odbor demonstracija na Trgu Marksa i Engelsa. Parole koje su se vijorile kolonom demonstanata su najčešće bile “Tito-partija, Studenti-radnici.”Sa studentima, gradom su skandirali i mnogobrojni profesori. Tačno ispod podvožnjaka, bila je iscrtana linija koju studenti nisu smeli da pređu, načelnik beogradske policije Bugarčić izdao je naređenje da se kolona po svaku cenu odvrati od napada i da se probijanje u centar Beograda suzbije. Nakon lakših napada, zatraženo je da se stvori omanja delegacija studenata koja bi bila vodeća u pregovorima za njihova prava. Posle ponoći, sukob je eskalirao, potezali su se i pištolji, palice, pendreci, suzavci, u demonstacijama je povređeno 134 studenata, 21 član policije, 6 građana koji su bili slučajni prolaznici i 9 brigadista.
Novo jutro, novi dan!
Demonstracije su se ubrzo prenele na druge fakultete, više škole i domove, studenti su se zatvarali, a sa građanima su komunicirali putem flajera i letaka u kojima osuđuju vlast i sistem koji želi da unazadi društvo. Sedmog dana demonstracija, predsednik SFRJ Josip Broz Tito se u večernjem porogramu u 20h obratio studentima, i svim omladincima, ne samo u Beogradu, već na celoj teritoriji Jugoslavije, tražeći stabilizaciju i pozivajući na mirno rešavanje problema. Nakon govora, student su doneli zajedničku odluku da obustave proteste.
Borba za prava, često preraste u rat. Velika je šteta što ni polovinu veka kasnije nismo zamenili oružje znanjem. Pa bitku sa ulica preneli na bitku za stolom, koristeći mozak i ostale dozvoljene adute, umesto udaraca i bespotrebnog prolivanja krvi.
Autor: Sanja Petkov