Ljubica Obrenović, devojačko Vukomanović, rodila se u Srezojevcima 14.januara 1785.godine. Poreklom vodi iz ugledno porodice. Detinjstvo je provela u okolini Gornjeg Milanovca. Imala je skladno lice, dostajanstven glas. Njen karakter su odlikovali razboritost, velika duševna snaga, inteligencija i strogo ponašanje. Oblačila se skromno I tradicinonalno. Od nakita je nosila samo burmu I sat, oko pojasa kuburu.
Knez Miloš Obrenović je upoznao kada je na reci prala rublje sa majkom. Odmah ju je primetio i svojoj autobigrafiji je napisao „Čim videh Ljubicu, oči mi zastaše na njoj“. Ljubica Obrenović je bila skromna, tradicionalna žena, posvećena porodici. Veoma privržena i brižna majka. Rodila je osmoro dece od koje je četvoro umrlo. Preživela su dva dečaka Milan i Mihailo, dve devojčice Petrija i Savka. Radila je na tome da im pruži veliko obrazovanje. Davala je sve od sebe da ih nauči poslušnosti, iskrenosti, poštovanju starijih i ljubavi prema otadzbini.
Ono što nju kao ličnost najviše odlikovalao je hrabrost i ljubomora. Kao jedna žena kojoj su tradicionalost I čast bili veoma bitni, suprugova neverstva su za nju bila neprihvatljiva i nezamisliva. To ju je učinilo očajnom i zbog tog očaja ubila jednu suprugovu ljubavnicu I pokušala drugu. Na samrti je priznala ubistvo I to da se jarko kaje. Knez Miloš Obrenović se udaljio od nje. Viđali su se samo za velike praznike. Nije se sa svojim suprugom slagala oko odgojanje dece, ponašanja prema njoj, kao i nekim njegovim političkim postupcima. Morala je da ga dvori. Poznato je da nije mogla da jede sa njim do 1833.godine. I tada je prvo morala da dobije dozvolu, poljubi mu ruku, veže salvet oko vrata. Nakon čitanja molitve bi obedovali.
Narod ju je veoma poštovao . Bila je i dobrotovorka. Bila je izuzetno hraba I snažna žena. Nije htela 1813. da se povuče u Crnu Goru. Kada je bila bitka za Čačak, na Ljubiću je svojim prodornim I izuzetnim rečima je ohrabrila vojsku. Umrla je u izganstvu 1843.godine. Sahranjena je u manstiru Krušedol na Fruškoj Gori.
Autor:Aleksandra Lazić