Dijalekti ili narečja jesu varijacije jednog jezika koje se govore u različitim geografskim područjima. Dijalekti srpskog jezika su varijacije srpskog, zasnovane na štokavskom narečju.
Dijalekti štokavskog narečja dele se, odnosno klasifikuju na osnovu dva kriterijuma. Prema prvom podeljeni su na ekavske, ijekavske i ikavske govore uz mogućnost da se oni kombinuju (na primer ekavsko – ijekavski). Druga podela zasniva se na stepenu akcentuacije i deli se na novoštokavske i nenovoštokavske (staroštokavske i srednještokavske) govore.
Govor svakog pojedinca deo je njegovog identiteta. Kao što u sebi nosimo određene stavove, mišljenja I crte ličnosti, tako posedujemo I govor kao nešto što nas usko definiše.
A, ti si be iz Niš!- ne postoji Nišlija kome doskočica da je ‘iz Niš’ nije došla glave.
U osnovi srpskog standardnog jezika jesu šumadijsko-vojvođanski i istočnohercegovački govori. Pored njih, razlikujemo još tri govorna tipa koja nisu ušla u osnovicu standardnog jezika a to su kosovsko-resavski, zetsko-južnosandžački i prizrensko-timočki. Svi oni pripadaju štokavskom dijalektu.
Dijalekti srpskog jezika govore se na teritoriji Srbije, Hrvatske, Bosne I Hercegovine I Crne Gore. Na jugoistoku graniče se sa dijalektima bugarskog I makedonskog, dok se na zapadnim područjima prepliću sa dijalektima bošnjačkog I hrvatskog jezika.
Ponekad postoji diskriminacija ili predrasude vezane za govornike područja čiji govori nisu ušli u osnovicu književnog jezika. Često se govor Novosađana tumači kao „simpatičano razvlačenje“, dok se govori južnijih krajeva smatraju primitivnim i udaljenim od kulture.
Dijalekti su pronašli svoje mesto I u popularnoj kulturi. Zahvaljujući scenaristi Siniši Paviću, dobili smo verovatno najprepoznatljivijeg Vlasotinčanina, Šurdu, koji je umeo da nasmeje milionsku publiku pred tv ekranima. Pavić je ‘proslavio’ I Šćepana Šćekića, Srećka Šojića kao I Tiku Špica, ali se akcenti ovih čuvenih likova mogu čuti uglavnom karikirano ili pak prenaglašeno, dok vrlo retko imamo priliku da neki ‘nekomičan’, a pogotovo glavni junak govori na nekom ‘nebeogradskom’ lokalnom dijalektu. Kada pričamo o televiziji, južnjački govor je učestao, čak šta više I poželjan, dok sa druge strane u dramskom programu praktično nismo imali prilike da čujemo glavnog junaka, koji je recimo doktor ili policajac, kako govori kao da je iz NIša, Vranja ili Čačka. Čudne emocije, poput grubo rečeno ‘podsmevanja’ izaziva I genijalan lik Dragana Torbice iz serijala ‘Državni posao’, koji pored potpuno primetnog govora tonom dodatno naglašava svoje prisustvo. Kako se svako od nas nalazi u situaciji da nam je ‘tuđi’ govor često smešan, dolazimo do pitanja da li je utisak obostran. Zašto se beogradski poštuje, a južnjački govor često koristi kako bi izazvao podsmeh. Vezuje se za neobrazovane ljude pa čak I negativce, dok se sa druge strane on pozitivno vrednuje u delima poput ‘Zone Zamfirove’ I ‘Ivkove slave’. Takođe, u istom “košu” nalazi se I ‘Petrijin Venac’ Dragoslava Mihailovića, napisan na kosovsko-resavskom dijalektu. Bilo da je čitamo Ili gledamo, Petriju, nepismenu seljanku, veoma dobro razumemo. Petrija ne bi bila to što jeste da govori drugačije, kao što ni Srpski jezik ne bi bio tako lep I zanimljiv da svi govore isto.
Mišljenja su podeljena a polemike česte, šta je ispravno a šta ne, kao i koji je dijalekt najbolji. Do odgovora nije lako doći, a najbolje rešenje jeste poštovanje I negovanje kako svog tako i tuđeg govora. Pa, šta Vi mislite?
Autor: Nela Baroševčić
