Trauma Marakanazo i čovek koji je spalio svoj gol

Sport

Prvo posleratno Svetsko Prvenstvo u fudbalu se održalo 1950. godine. Bilo je to četvrto prvenstvo sveta u fudbalu, a drugo koje se održalo na tlu Južne Amerike. Domaćin je bio Brazil.

 

 

Svetsko Prvenstvo u Brazilu će ostati upamćeno po mnogim stvarima.

 

Na finalnoj utakmici je postavljen rekord po broju gledalaca koji neće nikada biti oboren. Igrači su po prvi put nosili dresove sa brojem na ledjima. Indija, koja je bila jedini predstavnik Azije na ovom turniru, odustala je do učešća, zato što organizatori nisu dozvolili njenim igračima da igraju bosi.

 

Englezi, ti samoproklamovani bogovi fudbala su doživeli jednu od najvećih bruka u svojoj fudbalskoj istoriji kada su poraženi od amatera iz Sjedninjenih Američkih Država.

 

Iz političkih razloga su izostali neki dosta jaki timovi poput Čehoslovačke, Sovjetskog Saveza, Mađarske, Argentine, dok je Nemačka još uvek bila  u ruševinama. Italijani bi bili prvi favoriti za osvajanje ali se desila čuvena tragedija ,, Superga” gde im je poginulo deset reprezentativaca.

 

Sam sistem takmičenja je bio… Pa… Dosta čudan.

 

Četiri grupe, pobednici u finalnoj grupi i onda opet na bodove. Tako se došlo do toga da domaćinu Brazilu u poslednjoj utakmici odgovara i nerešeno da bi se okitili titulom najboljeg na svetu.

 

Umesto velikog slavlja usledila je kataklizma. Užas. 16. jul će ostati upamćen kao najveća fudbalska trauma Brazila.

 

Brazil je igrao protiv Urugvaja. Svi su bili ubedjeni u pobedu Brazila. ,,Selecao“ je bio moćan. Pobedili su Jugoslaviju 2:0, Španiju 6:1, Švedsku 7:1. Urugvaj se sa druge strane prilično mučio i delovalo je da su nedorasli moćnim Brazilcima.

 

Ova utakmica je najbolji pokazatelj koliko preterana samouverenost, prepotentnost, arogancija i nepoštovanje protivnika mogu da se obiju o glavu.

 

 

Atmosfera u Rio de Žaneiru je bila karnevalska, gotovo svečarska. Na ulicama grada gomila ljudi, svi unapred slave pobedu. Spremaju se svečani govori. Novinari dižu u nebesa selektora Flavia Kostu i igrače dok se Urugvaj smatra za autsajdera i pukog protagonistu finala.

 

Gradonačelnik Ria dan uoči utakmice drži govor pred milion ljudi ,, Za nekoliko sati postaćete prvaci sveta, ali ja vas već sada pozdravljam kao šampione”.

 

Sve ovo je malo uljuljkalo izabranike selektora Flavia Koste, bilo je tu i nekih neprimerenih izjava od strane brazilskih igrača.

 

Legendarni kapiten Urugvaja Obdulio Varela je sve ovo koristio kao način da motiviše svoje saigrače. Varela je skupio isečke iz novina i oblepio celu svlačionicu Urugvaja na dan utakmice. Postoji i priča da je Varela uzeo neke novine i odvodio svoje saigrače u toalet gde je tražio od njih da uriniraju po njima.

 

Na Marakani, tom mitskom mestu se tog dana skupilo skoro 200.000 ljudi, tačnije 199.854 koliko glasi zvanična brojka. Brazilci su napadali sa svih strana, ali je kompaktna i dobro organizovana odbrana Urugvaja odbijala nalete i na poluvreme se otišlo sa rezultatom 0:0.

 

Već u 46. minutu, Marakana je proključala, Friaca postiže gol za Brazil. Tada je delovalo da ništa više ne može da spreči Brazilce da se dočepaju fudbalske boginje. Kolika je to samo bila greška.

 

 

 

 

 

Kuražni i motivisani Urugvajci se nisu uplašili i obeshrabrili posle gola Brazila, krenuli su još jače. Huan Alberto Skijafino, taj virtuoz sa loptom, tadašnja vedeta Milana i najbolji igrač Urugvaja i celog turnira, izjednačio je u 66. minutu. Atmosfera na stadionu se tek neznatno smirila. A onda je došao taj djavolji 79. minut.

 

Legenda kaže da su samo tri čoveka uspela da utišaju Marakanu. Jedan je Papa, drugi je Frenk Sinatra a treći je Alsides Giđa, tada vihorno krilo Penjarola i urugvajske reprezentacije.

,,Kada su dali gol za 2:1 bila je jeziva tišina… Sećam se, Giđa je napredovao po krilu, svi su očekivali centaršut… Žuvenal je pokušao da ga pokrije… Napravio sam korak napred i video da je zabio glavu u zemlju kao bik. Gledao je samo u loptu, Znao sam da će da šutira, tako je i bilo. Skakutala je i skakutala gore-dole… Mislim da sam je čak i zakačio kada sam se bacio u levu stranu. Da, dotakao sam je i bio ubeđen da ide u korner. A onda sam čuo tu strašnu tišinu i krike. Trebalo mi je vremena da skupim hrabrosti, okrenem se i pogledam u mrežu. Bila je tamo. Smedja, kožna lopta”. Ovako je Gidjin gol opisao golman Brazila, Moasir Barbosa, čovek kome će se život zbog ove utakmice ubrzo pretvoriti u pakao.

 

„To je bila morbidna tišina. Nešto što je bilo jako teško podneti” prisećao se tadašnji predsednik Fife, Žil Rime, koji je i sam bio toliko zbunjen razvojem događaja da nije znao kome treba da preda šampionski pehar.

 

O tome koliko je ovaj poraz bio bolan za Brazil govori i to da je po okončanju utakmice 169 ljudi imalo ozbiljne zdravstvene probleme, a šestoro ih je smešteno u bolnicu. Trojica su umrla od srčanog udara, jedan je izvršio samoubistvo iz očaja.

 

Kruži priča da je tog dana samo u krugu Rio de Žaneira preko dvadeset ljudi oduzelo sebi život. Luis Mendez harizmatični radio voditelj koji je prenosio finalnu utakmicu je istog dana dao otkaz na poslu. Priča se da je selektor Flavio Kosta morao da se obuče kao časna sestra kako bi izbegao linč besnih navijača . Toliko su Giđa i društvo bili fatalni po Brazilce.

 

Balast bruke i sramote u Brazilu je sručen na nesrećnog golmana Moasira Barbosu.

 

Barbosa je postao obeležen. Izgubio je prijatelje, ljudi iz sveta fudbala su prekinuli svaki kontakt sa njim. Odbačen od svih. Moasir Barbosa je bio mrtav čovek koji hoda. ,,Giđa je uradio nešto naopako. Logično je bilo da centrira, a ispalo je dobro. Ja sam uradio nešto dobro, a ispalo je naopako” često je umeo da objašnjava Barbosa.

 

Fudbal je u Brazilu religija. Vole fudbal do granice ludila, često je umeo da bude pitanje života i smrti. To je Barbosa saznao na surov način. Prošlo je nekoliko godina, Barbosa je i dalje fudbaler. Majka sa sinom u prodavnici ga prepoznaje i uperenim prstom govori ,, Vidiš sine, ovo je čovek zbog kojeg je ceo Brazil plakao”. Postiđeni i posramljeni Barbosa je samo ćutao.

 

Karijeru je završio 1962. godine i ubrzo je počeo da traži posao. Otišao je do svog kluba, Vasko de Game, gde ga je sačekala nova kazna. Dobio je posao domara na Marakani. Godinama je menjao mrežu na tom prokletom golu, po hiljadu puta na dan bi prolazio pored njega, najgori košmar je bio prisutan i danju i noću.

 

,,Stalno sam razmišljao o tom prokletom golu. Neprekidno sam ga sanjao. Svestan sam svega, čak i kada umrem ljudi će me kriviti”.

 

Pritisak okoline je postao nesnosan, Barbosa je na kraju odlučio da sa suprugom napusti grad i u to ime je rešio da napravi oproštajni roštilj. Kontaktirao je Abelarda Franka, čoveka koji je bio direktor svih stadiona u Brazilu. Fifa je negde u to vreme odlučila da se drvene konstrukcije gola zamene čelilčnim.

 

Barbosa je imao samo jednu molbu, da dobije taj gol ,, desno od reporterskih kabina” i želja mu je uslišena. Barbosa je drvene stative i prečke sa tog gola iskoristio kao potpalu za roštilj. Tako je Moasir Barbosa spalio svoj gol i čini se oterao svoje demone. Sledećeg jutra je sa suprugom napustio grad.

 

Iako u novoj sredini nije doživljavao maltretiranje i poniženje, Barbosa nije mogao da pobegne od svojih misli.

 

Uoči Svetskog Prvenstva 1994. u Americi imao je želju da pogleda trening brazilske reprezentacije. Tada je doživeo možda i najveće poniženje u životu.

Kada je selektor Mario Zagalo čuo o kome se radi potpuno je poludeo i tražio je da mu se zabrani ulazak pod izgovorom da je to čovek koji donosi nesreću.

 

,,U Brazilu je najveća kazna za počinjeno krivično delo 30 godina zatvora. Za zločin koji nisam počinio ja evo plaćam već 44 godine”, rekao je Barbosa nekoliko dana kasnije.

 

 

Moasir Barbosa je preminuo 7. aprila 2000. godine od moždanog udara. Nekoliko godina ranije je preminula i njegova supruga. Jako je teško spajao kraj sa krajem i preživljavao je samo zbog milostinje nekolicine ljudi. Živeo je u kući svoje sestre.

 

Na njegovoj sahrani se okupilo jedva pedeset ljudi, niko nije došao od njegovih nekadašnjih saigrača i nije došao niko iz Fudbalskog saveza Brazila. Kovčeg je prekrivala zastava Atletiko Ipirange, kluba u kojem je počeo karijeru tridesetih godina.

 

Godinama kasnije su analitičari i brojni fudbalski eksperti radili analizu drugog gola Urugvaja. Svi su bili saglasni, Moasir Barbosa nije kriv ni za jedan gol. Neko je izgleda morao da bude žrtveni jarac.

 

P.S. Barbosino ime Moasir je indijanskog porekla i u  prevodu znači ,,onaj koji zadaje bol”.

Autor: Nemanja Rakanović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *