Knjiga o Nebojši Glogovcu i njegova pesma ‘’Tužno pozorište’’ koja je prvi put objavljena u njoj.

Kultura

Čitalac knjige autora Aleksandra Đurišića zalazi u dečačke snove Nebojše Glogovca, seli se sa njim iz Trebinja u Pančevo. Ova romansirana biografija otkriva i kako je sazrevao kao umetnik i čovek, kako je stopirao iz Pančeva do Beograda da stigne na časove glume..Knjiga ‘’Glogi’’ beleži kako se nikad nije štedeo kada je bio u pitanju njegov posao, prijateljstvo i ljubav. Priča o njegovim strastima, smislu za neprikosnoveni humor ali i život. Beleži mnoge detalje života velikana koje nismo znali, koje će nam taknuti dušu i srce posle tri godine od kako ga nema sa nama. Koliko je bio obožavan govori još jedna činjenica da Kulturni centar u Pančevu, nosi njegovo ime sada.

Takođe, prepliću se duboki i jaki utisci najuglednijih reditelja, ali i partnera sa scene, filma i televizije. Kolege Vojin Ćetković, Nataša Ninković, Rade Šerberdžija, Anica Dobra, Dejan Mijača, ali i porodica i otac sveštenik Milovan Glogovac pričaju o njegovom neponovljivom daru i talentu, anegdote iz pozorišnog bifea, sa snimanja, turneja, iz omiljenog kafića („Krojača“ na Dorćolu).

Koliko je kao glumac bio istinit, predan i strastven, prisetio se Nikola Đuričko: 

– U filmu „Hadersfild“, u sceni u duševnj bolnici, gde čuči sa ostalim pacijentima, da ga kamera u jednom momentu ne snima krupno, ne biste znali da je to glumac. Potpuno se poistovećivao sa likom.

Jevtović tvrdi da je ta visoko podignuta profesionalna letvica bila stalno prisutna i na snimanju „Nebeske udice“, u kojoj Nebojša izgovara danas legendarnu repliku: „Je l’ znaš kako se postaje šampion? Tako što izađeš na teren kada je najteže i pobediš.“ Primenjivao ju je često I u životu. U knjizi se može pročitati i kako je objasnio zašto je odbio ulogu u filmu Anđeline Džoli „U zemlji krvi i meda“:

‘’I sve je uzimao i proživljavao sa mnogo strasti, kao da mu je to poslednji put.’’ govori Rade Šerberdžija u čijem je pozorištu Glogovac zablistao u Krležinoj drami „Pijana novembarska noć 1918’’

BIO JE GLUMAC KOJI SE DO KRAJA DAVAO NA SCENI, pa je to isto očekivao i od svojih partnera, a kompromise ni u životu ni u profesiji nije pravio…govore njegove kolege.

Stalno je osvajao slobodu i u privatnom i u poslovnom smislu, što ga je mnogo koštalo. A slobodu je, saznajemo u knjizi, osvajao ne samo u glumi nego i u likovnoj umetnosti i poeziji. Neke od njegovih pesama prvi put se pojavljuju u ovoj knjizi.

Jedna od njih bila je „TUŽNO POZORIŠTE“.

Imam tužno pozorište.

Oko jastuka sa loše nacrtanim cvećem.

Sa zidova još cure nečije suze.

Između crno-belog I kolora.

Jedan reflektor.

Jedan gledalac.

Mnogo glumaca. Mnogo.

Par iskrenih. Sa osmehom

I suzom.

Ali gledalac se zaneo,

Pa zaboravio da tapše.

Sad sedi sam.

Zatvara oči

I predstava se nastavlja.

Na tren vidi njihove ruke 

Odozgo. Prema njemu.

Igra se njima.

Igraju se.

Smeje se jako

Kao nikad.

Tresu se suze na zidovima.

Oseća ritam I dah na vratu

I Sunce u stomaku

I svetlo u glavi.

Vrisak.

I mir.

I mir.

Nema aplauza.

Otišao je poslednji gledalac.

Autor: Marta Mesicki

2 thoughts on “Knjiga o Nebojši Glogovcu i njegova pesma ‘’Tužno pozorište’’ koja je prvi put objavljena u njoj.

Ostavite odgovor na Sara Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *