Čitalac knjige autora Aleksandra Đurišića zalazi u dečačke snove Nebojše Glogovca, seli se sa njim iz Trebinja u Pančevo. Ova romansirana biografija otkriva i kako je sazrevao kao umetnik i čovek, kako je stopirao iz Pančeva do Beograda da stigne na časove glume..Knjiga ‘’Glogi’’ beleži kako se nikad nije štedeo kada je bio u pitanju njegov posao, prijateljstvo i ljubav. Priča o njegovim strastima, smislu za neprikosnoveni humor ali i život. Beleži mnoge detalje života velikana koje nismo znali, koje će nam taknuti dušu i srce posle tri godine od kako ga nema sa nama. Koliko je bio obožavan govori još jedna činjenica da Kulturni centar u Pančevu, nosi njegovo ime sada.
Takođe, prepliću se duboki i jaki utisci najuglednijih reditelja, ali i partnera sa scene, filma i televizije. Kolege Vojin Ćetković, Nataša Ninković, Rade Šerberdžija, Anica Dobra, Dejan Mijača, ali i porodica i otac sveštenik Milovan Glogovac pričaju o njegovom neponovljivom daru i talentu, anegdote iz pozorišnog bifea, sa snimanja, turneja, iz omiljenog kafića („Krojača“ na Dorćolu).
Koliko je kao glumac bio istinit, predan i strastven, prisetio se Nikola Đuričko:
– U filmu „Hadersfild“, u sceni u duševnj bolnici, gde čuči sa ostalim pacijentima, da ga kamera u jednom momentu ne snima krupno, ne biste znali da je to glumac. Potpuno se poistovećivao sa likom.
Jevtović tvrdi da je ta visoko podignuta profesionalna letvica bila stalno prisutna i na snimanju „Nebeske udice“, u kojoj Nebojša izgovara danas legendarnu repliku: „Je l’ znaš kako se postaje šampion? Tako što izađeš na teren kada je najteže i pobediš.“ Primenjivao ju je često I u životu. U knjizi se može pročitati i kako je objasnio zašto je odbio ulogu u filmu Anđeline Džoli „U zemlji krvi i meda“:
‘’I sve je uzimao i proživljavao sa mnogo strasti, kao da mu je to poslednji put.’’ govori Rade Šerberdžija u čijem je pozorištu Glogovac zablistao u Krležinoj drami „Pijana novembarska noć 1918’’
BIO JE GLUMAC KOJI SE DO KRAJA DAVAO NA SCENI, pa je to isto očekivao i od svojih partnera, a kompromise ni u životu ni u profesiji nije pravio…govore njegove kolege.
Stalno je osvajao slobodu i u privatnom i u poslovnom smislu, što ga je mnogo koštalo. A slobodu je, saznajemo u knjizi, osvajao ne samo u glumi nego i u likovnoj umetnosti i poeziji. Neke od njegovih pesama prvi put se pojavljuju u ovoj knjizi.
Jedna od njih bila je „TUŽNO POZORIŠTE“.
Imam tužno pozorište.
Oko jastuka sa loše nacrtanim cvećem.
Sa zidova još cure nečije suze.
Između crno-belog I kolora.
Jedan reflektor.
Jedan gledalac.
Mnogo glumaca. Mnogo.
Par iskrenih. Sa osmehom
I suzom.
Ali gledalac se zaneo,
Pa zaboravio da tapše.
Sad sedi sam.
Zatvara oči
I predstava se nastavlja.
Na tren vidi njihove ruke
Odozgo. Prema njemu.
Igra se njima.
Igraju se.
Smeje se jako
Kao nikad.
Tresu se suze na zidovima.
Oseća ritam I dah na vratu
I Sunce u stomaku
I svetlo u glavi.
Vrisak.
I mir.
I mir.
Nema aplauza.
Otišao je poslednji gledalac.
Autor: Marta Mesicki
Svaka čast za tekst
Divan članak! Naš Glogi!