1 ¼ veka kinematografije.
Sedma umetnost, kako mnogi danas popularno nazivaju film, nije oduvek prikazivala ovako dinamične kadrove i angažovala glumce. U davna vremena, filmovi nisu bili ni nalik onima koje gledamo danas. Šta se to promenio?
Film nastaje i razvija se uporedo sa nastankom i razvojem industrijske tehnologije. Pre nastanka filma, fotografija je bila način da se sačuva neki trenutak, da se prikaže neki događaj, međutim, fotografija je samo isečak jednog trenutka, u kojem posmatrač ne vidi pozadinsku sliku, osakaćen je za ono što je momentu koji se prikazuje prethodilo, kao za ono što sledi. Ostavljen je da mašta i zamišlja. Međutim, film dopušta da gledalac stekne kompletniju sliku o onome što posmatra. Film je, jasno je, kompleksniji, i postavlja pitanje je li lakše, ili ipak, teže iskazati na pravi način željenu scenu, budući da fotografija ne iziskuje savršenstvo pokreta, mimike, govora, već je sve smešteno u jedan kadar, a film zahteva sklad i harmoniju mnogih elemenata.
Ovo nipošto ne znači da je fotografija manje vredna od filma. Baš kao što je lirskom pesniku potrebna ogromna veština da u samo par strofa iskaže željeno i podstakne u čitaocu želju za razmišljanjem, podjednako je za pisca romana izazovno i zahtevno da radnju proširi na stotine i stotine strana, a da sva ta slojevitost zadrži smisao. U istom odnosu se nalaze i fotografija i film.
Počeci filma ne nastaju iz namere da nastane novi vid umetnosti, već pukom slučajnosti. Većina istraživača i pionira u filmskoj industriji, bila je orijentisana ka nauci, a ne ka umetnosti. Film je trebalo da posluži kao pokretna slika koja će pomoći naučnicima da shvate svoja naučna istraživanja. Sam Luj Limijer, otac filma, tvrdio je da je njegovo delo isključivo naučne prirode, kako je uvek bilo naučno orijentisano i nikada nije imao želju da se nađe u ulozi producenta.
Na današnji dan, 1895. godine, u pariskom restoranu „Gran kafe“, braća Luj i Ogist Limijer orgnizovali su prvu filmsku projekciju, u kojoj su prikazani kratki filmovi, a kadrovi su bili statični, dok je tema bila izlazak radnika iz fabrike, odnosno železnička stanica sa putnicima i vozovima koji jure. Na današnji dan, 28.12.1895. godine, rođena je sedma umetnost.
Koliko je pojva filma bila interesantna, svedoči i činjenica da su ljudi koji su gledali projekciju, videvši da im voz ide u susret, počeli da vrište i dali su se u beg, ne shvatajući da se radi samo o projekciji. Ovaj film je šest meseci kasnije prikazan i u Srbiji, u kafani braće Savić kod zgrade Albanije, „Kod zlatnog krsta“. Paralele radi, za prvo filmsko ostvarenje u Srbiji proglašen je film „Život i dela Besmrtnog Vožda Karađorđa“, u režiji Čiča Ilije Stanojevića.
U početku su filmovi bili kratki, nemi, crno-beli. Unapređenjem tehnologije, unapređuje se i film. Krajem 20. veka nastaju novi filmovi koji koriste savremeniju tehnologiju i deluju realnije u odnosu na ranije filmove. Takođe, u opasnim scenama angažovani su kaskaderi, a eksplozije i slične pojave obrađivane su kompjuterski, uz pomoć specijalnih efekata. Jedan od prvih ovakvih filmova je „King Kong“, u kome je lutka gorile veća od pola metra obradom učinjena da izgleda većom od njujorških solitera. Zvezde nemih filmova, poput Čarlija Čaplina, morale su se izražavati na druge načine, poput pravljenja grimasa, prenaglašavanja i karikiranja pokreta. Otkrićem zvučnih filmova, 1927. godine, dolazi do promena. One su bile dobre za unapređenje filma, ali su bile loše po glumačku karijeru mnogih glumaca, jer su, zbog izraženog stranog naglaska ili piskavih glasova ostajali bez posla. Međutim, nije išlo sve tako glatko u industriji filma. U početku su se zvuk i slika snimali odvojeno. Kasnije, mikrofoni su bivali sakrivani u dekoru, ali je to predstavljalo problem jer je to glumcima ograničavalo slobodu pokreta. Najzad, mikrofoni počinju da se kače o pecaljke, kao što je i danas praksa, pa se mikromani pomeraju, i poteškoća više nema.
Izvesno je da oduvek postoji težnja da se ustanovi šta je to film ustvari, je li to umetnost, kakva je i čime se bavi? Koji su elementi obuhvaćeni u procesu nastanka filma? Prvi je do rešenja ove dileme pokušao da dođe francusko-italijanski pisac, Ričoto Kanudo. Naime, on je shvatao film kao „čudesni instrument novog lirizma“ i govorio je da film predstavlja istovremeni spoj plastičnih i ritmičkih umetnosti, nauke i umetnosti. Na taj način rađa se ideja o filmu kao sintezi šest klasičnih umetnosti, pri čemu film preuzima likovnost od slikarstva, narativnost od književnosti, strukturu od arhitekture i skulpture, ritam od muzike, a glumu i pokret od pozorišta. Ako ste se pitali zašto „sedma umetnost“, upravo iz ove ideje, kao sinteza svih vidova umetničkog izražavanja koji su mu prethodili. Uprkos tome što su ovo činjenice i da je jasno i očigledno da film sadrži elemente drugih umetnosti, mnogi opovrgavaju ovu tezu i smatraju je apsolutno pogrešnom.
Kao što je davnih godina bilo neverovatno i uzbudljivo iskustvo gledati pokretnu sliku, voz koji se kreće, zatim genijalnog Čarlija Čaplina koji je svojom mimikom bez greške dočarava svoju ulogu bez ijedne reči, tako i današnja publika žudno iščekuje neko novo filmsko ostvarenje i neka unapređenja u tehnici snimanja, kojih će, bez sumnje, biti još nebrojeno, u korak sa razvojem tehnologije i nauke. Svako vreme nosi svoje čari, pa današnji fimovi, koliko god da su, prema mišljenju kako stručnjaka tako i laika, besprekorni, za ono šta sledi verovatno će predstavljati isto što i za nas predstavlja kadar u kojem putnici napuštaju voz ili fabriku u kojoj rade – nešto prevaziđeno.
Autor: A. P.
Сваки текст све занимљивији! Само настави тако.