Od uglja do ajlajnera

Lepota i zdravlje Uncategorized

U današnje vreme na svakom koraku dostupni su nam različiti kozmetički preparati. Vrlo lako na lice možemo aplicirati sve boje, a potom ih još lakše skinuti. Ta želja za ulepšavanjem lica postoji od davnina. Međutim, šminkanje ranije nije bilo baš tako jednostavno.
Korene šminkanja nalazimo u drevnom Egiptu. Kako bi ulepšale svoje oči, usne, nokte, Egipćanke su koristile ugalj, glinu, životinjske masti, maslinovo ulje, pa čak i olovo. Crna olovka, kojom su naglašavale oči, štitila ih je od sunca i peska, a crveni antimon, kojim su bojile usne, postao je njihov zaštitni znak. Kako bi dobijale lepše mirise, kupale su se u prirodnom mleku. Prema legendi, egipatska vladarka Kleopatra je svoje telo premazivala magarećim mlekom. Malo je onih koji znaju da je upravo ona autor prve knjige o šminkanju.
Pored žena, šminku su često koristili i muškarci. Šminkanje je za njih imalo religiozni značaj. Šminkali su se po ugledu na Horusa, boga neba, rata i zaštitnika faraona. Njegov zaštitni znak bilo je oko u obliku badema. Horus je oslepeo u borbi protiv svog oca, a ubrzo je, pod neobjašnjivim okolnostima, opet progledao. Prema predanju, njegovo oko imalo je magičnu moć.
U Antičkoj Grčkoj situacija je bila malo drugačija. Dok su se Egipćani trudili da šminkom sve istaknu, Grci su je upotrebljavali u manjim količinama. Preferirali su prirodniji izgled. Kako bi postigle odgovarajuću belinu tela, žene su svakodnevno konzumirale kim u velikim količinama, a vrlo često su na lice nanosile i krokodilski izmet. Bela put bila je simbol čistoće i nevinosti, a jača šminka bila je rezervisana za žene viših slojeva. Verovalo se da bi žene jačom šminkom, osim svojih muževa, dovodile u iskušenje i druge muškarce.

Autor: Jelena Ćetković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *