Luča mikrokozma
Knjiga koja ti daje slobodu da tumačiš i preispituješ sebe i svoje postojanje, misli, osjećanja.
U Njegoševoj velikoj duši naći ćeš mnogo svog sopstvenog, svojih sumnji i razočarenja, svojih bojazni i svoje nade. Naći ćeš u ovoj rijetkoj duši mnogo što šta probuđeno, što je uokvireno u velikom i skupocijenom okviru što je prezreno i odbačeno i mnogo toga nepoznatog i nesluđenog, nevjerovatnog i nesrgumentisanog, kolorisanog sa više strasti nego logike.
Trebaš se zadržati na takvim mjestima poduže.
Njegoš je ovo djelo napisao u proljeće 1845. u toku jednog mjeseca, ali se ono u njemu stvaralo čitavog života.
Razlog nastanka ove poeme su pitanja koja svaki čovjek postavlja sebi u životu.
Šta je to čovjek? Šta je to život? Koji je smisao života?
Njegoš je na ta pitanja odgovarao na dva načina.
Sa jedne strane kao svjetovni i vjerski vladar Crne Gore, a sa druge strane kao pjesnik i filozof. Postao je vladar u sedamnaestoj godini, a umro je u trideset i osmoj godini, od tuberkoloze.
Rođen je u surovom, teškom vremenu. Za nas Srbe s početka 19-og vijeka to je bilo vraćanje u starozavjetno vrijeme, po starozavjetnim zakonima i pravilima.
On je u svom kratkom životu proživio deset ljudskih života.
O Njegošu se uvijek može, i uvijek će se pisati i nikada neće nedostajati tema o kojima se može raspravljati.
U ovom slučaju ja ću se osvrnuti na konkretno na samo jedno djelo. Kao prvo, Luča mikrokosmosa je jedno od najljepših književnih naslova.
Mikrokozam je sam čovjek, a Luča je ,,iskra¸životna“ , duhovno načelo, vodilja, sama suština čovjeka, besmrtni, vječni Duh.
Takođe, Luča je i duša čovjeka.
Kao drugo, Njegoš je, iako, hrišćanski vladika, ovo djelo više oblikovao po filozofskim principima.
Koliko je antička i francuska filozofija (Platon, Lajbnic) , italijansko i englesko pjesništvo (Dante, Milton) , uticalo na njega, to se ne može tačno odrediti.
Imala je uticaja, kao i samo porijeklo, tradicija, mistika i religija u Srba.
Kao treće, ovo je prije svega pjesničko djelo.
Fabula po kojoj čovječija iskra kreće na putovanje u nebesni (duhovni) svijet da bi otkrila svoje porijeklo i smisao života, anđelom vođena kroz dvanaest sfera da bi se napila sa izvora besmrtnosti i tako vratila izgubljeno sjećanje, vidjela svoju prvobitnu prirodu (praiskoskonskog) duha, gubitak te prirode i strmoglavi pad zbog udrživanja sa nečastivim silama protiv Boga, kajanje i kaznu na ,,okove blatne tjelesine“ , sve je to vrijednija podloga pjesničkog pletenija.
Kao četvrto, djelo je pisano, kako Isidora Sekulić primjećuje ,, arhaičnom mješavinom rusko – slovenštine i slaveno – serpštine“ , što otežava čitanje i na momente djeluje neprirodno, pa to mnogi smatraju zamjerkom.
Izdanje iz 1990. godine, izdavač Svjetlost, Sarajevo, je kritički material material koji je jednakog obima kao samo djelo i umnogome pomaže da se bolje shvati djelo.
Izabrane su kritike Miodraga Popovića, Pere Slijepčevića, Ane Savić – Rebac, Isidore Sekulović i Vuka (Vuko) Pavićević.
Pjesnik je sin jezika. On govori ono što jezik hoće da kaže. On je to ispraznio u svom djelu. To nisu misli jednog čovjeka, to je djelo cijelog naroda. On je iz te usmene tradicije, iz tih duhovnika,sa kojima je živio, neke je i upoznao, koji su prethodili, on je to sažeo na jedan jedini mogući, najbolji način.
Svaka skoro kuća ima neku knjigu Njegoševu, širom našeg naroda. Njegova knjiga je biblija.
Kako je rekao Ivo Andrić – Njegoš je rođen da dovijeka živi.
Autor: Anja Radunović
