Priče o kafanskim dogodovštinama naših pisaca prepričavane su kroz generacije, a često i zabilježene od strane novinara, ali i drugih pisaca, da se nikad ne zaborave
„Skadarlija puna dima, još mi noću ne da mira još u mutnim tutnje snima Dva jelena, Tri šešira…“ -Gustav Krklec
Srpske kafane bile su značajna kulturna sastajališta i središta, gdje su se naši najveći pisci redovno družili, raspravljali, kafenisali, jeli , ali se i napijali. U njima su nastajale kafanske priče, ali i neka od srpskih najvećih književnih djela, najpoznatijih pjesama i stihova, najizvođenijih drama i najcitiranijih rečenica.
Teško bi bilo ukratko objasniti strancu, koji ne poznaje Beograd i naše ljude i mentalitet, šta je to kafana i šta je ona značila našem društvu. A značila je mnogo, od kulture, preko nauke, do politike. Bile su i svojevrsni gradski orijentiri. I danas se stari Beograđani orijentišu prema, sada već nepostojećim kafanama, kao prema nekim nevidljivim putokazima. Često se čuje: „To je pored Tri lista duvana, druga raskrsnica levo…“.
Kafane na ovim prostorima imaju dugu tradiciju, možda i najdužu u Evropi. Prvi objekti ove vrste u Beogradu zabilježeni su još početkom XVI vijeka u vidu mehana. Bila su to mjesta za ispijanje kafe. Te stare turske aščinice bile su niskih plafona, bez stolova. Za vrijeme Austrijanaca u Beogradu u XVIII vijeku postojale su i četiri pivare i čak oko 140 gostionica. Međutim, nisu ni sve kafane bile kafane. Bilo je tu i krčmi, mehana, gostionica, aščinica. Svaka je pružala različite usluge, ali ono što im je svima bilo zajedničko jeste da su nudile piće i da su okupljale najrazličitije ljude. Pojedini su imali svoja mjesta za druženje i teško se ulazilo u taj krug. Naravno, kako to obično i biva, mnoge od njih su postale legende, mitovi, anegdote u čiju se istinitost ne može potpuno vjerovati.
„Tri šešira“ i „Dva jelena“
Kako skadarlijska kafana „Tri šešira“ postoji duže od sto godina, ne čudi da je naviše kafanskih priča o našim piscima vezano upravo za nju. Đuro Jakšić, koji je često posećivao ovu kafanu, nazvao ju je „vinskim vrelom“. Jovan Jovanović Zmaj, Milovan Glišič, Stevan Sremac i Milutin Uskoković takođe su često navraćali u „Tri šešira“.
Priča se da je čest gost bio i Radoje Domanović, koga bije glas da nije baš bio umjeren u piću, i da je na pitanje – „Šta je bolje od pune čaše“, odgovorio da je bolja „puna flaša“. U kafani „Tri šešira“ volio je da pije rakiju i naš veliki pisac, Bora Stanković. Zanimljivo je da je on od 1906. do 1913. godine bio kontrolor državne trošarine u skadarlijskoj, Bajlonijevoj „Maloj pivari“. Govori se da je Bora Stanković volio i da zapjeva, a isto tako i da je imao divan glas.
Poslije Prvog svetskog rata kafana „Tri šešira“ sa gostima poput Vladislava P. Disa, Pandurovića i Simića bila je stecište „srpske moderne“. Pobratimi Dis i Sima Pandurović ovde su zajedno provodili vrijeme. Ova kafana bila je zapravo i stecište glumaca, slikara, muzičara – pravi boemski centar Beograda.
Zanimljivo je da je napoznatiji vlasnik ove kafane, Stojan Krstić, dugo davao umjetnicima da jedu i piju u njegovoj kafani „na veresiju“, a novčano je učestvovao u postavljanju spomen-ploče na kući Đure Jakšića.
Ni skadarlijsku kafanu „Dva jelena“ naši pisci nisu zaobilazili. Pet sala i dvije ljetnje terase ove kafane uvek su bile pune naroda, među kojima su istaknuto mesto zauzimali književnici i ostali umjetnici. Ideja za časopis pod nazivom „Buktinja“ rodila se upravo u ovoj kafani, gdje je dalje i razrađena.
U nastanku ovog časopisa učestvovali su, između ostalih, Jaša Prodanović, Ljuba Stojanović, Tin Ujević i Brana Ćosić. U „Dva jelena“ 1924. dogovaralo se i oko „Almanaha Branka Radičevića“, a deo toga bili su Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Gustav Krklec, Ranko Mladenović, Rade Drainac i Rastko Petrović.
„Klub književnika“
Za „Klub književnika“, pod vođstvom Budimira Blagojevića Bude, kaže se da je druga Srpska akademija nauka i umjetnosti. Posjećivali su ga Ivo Andrić, Branko Miljković, Dobrica Ćosić, Pekić, Danilo Kiš, Milorad Pavić, Momo Kapor (koji je ovdje imao svoj poseban sto), Matija Bećković i drugi. Budimir Blagojević je bio svjedok raznoraznih događaja koji su se tu odigrali, a neki od njih jesu žučne rasprave Slobodana Markovića, Miodraga Bulatovića i Danila Kiša.
Kafane su tokom vremena pokazale da se najkreativnije, najžučnije i najznačajnije književne večeri dešavaju upravo u njima. Kafanskom duhu naša književnost duguje mnogo.
Autor: Anja Radunović
