Žena kao inspiracija, ali prije svega žena kao ljudsko biće sa svim svojim potrebama, vrlinama i manama, jaka i slaba, ekstrovertna ili povučena u sebe, prkosna i ponosna ili nemoćna, žena koju vidiš, ali i ona koja ne postoji i nema je – nigdje nije vjerodostojnije dočarana u srpskoj književnosti, nego u pripovjetkama našeg Nobelovca, Ive Andrića. Zapravo, svi njegovi likovi su toliko autentični da ostaju kao poznanici koji vas, s vremena na vreme, presretnu kroz život. Ipak, Andrić je majstor karakterizacije likova kroz situaciju.
Kad neko pita koju knjigu smatram najboljom, stavim Andrića na prvo mjesto. Ne smatram to samo ja, mnogi koji su se knjigom ozbiljno pozabavili, razumiju Andrića kao prvi autoritet, uz dužno poštovanje svih drugih velikana jugoslovenske i srpske književnosti. E sad, što se opusa tiče, tu se već daleko više možemo razilaziti u mišljenjima, budući da temu djjela doživljavamo lično, emotivno i kognitivno, na osnovu ranije utemeljenih ne samo čitalačkih, nego i životnih iskustava.
„Jelena, žena koje nema“, poseban je dragulj među svim Andrićevim djelima. Iako nikad isturena u prvi plan kao pripovjetke i romani koji imaju radnju, ili istorijsku podlogu, „Jelena“ je čak i žanrovski neodređena, posebno i rijetko književno djelo, unikat među rukopisima, najpribližnije rečeno to je esej. emotivan i filozofski. Pisac uvodi u priču ženu koja ne postoji, a ne samo da je uvodi u priču, nego tonom pokazuje njeno prisustvo toliko vjerodostojno da možete osjetiti kako Jelena šeta po vašoj sobi dok čitate.
„Jednog svetlog jutra stajao sam pred ogledalom i češljao se. Tada mi se učini da između mojih prstiju i pramenova kose, kao iza rešetaka, spazih Jelenu kako prolazi kroz sobu iza mene. Minu kao nejasna senka duž celog ogledala. I pre nego što sam mogao dobro da je sagledam, izgubi se u onim brušenim krajevima stakla gde se lome zlatni i modri refleksi zimskog jutra.“
Kroz tri cjeline ispisane na dvadesetak strana: „Od samog početka“, „Na putovanju“ i „Do dana današnjeg“, autor predstavlja ideal koji tvori u svojoj svesti cijeli život – od početka do danas. Svjestan da je ideal samo ideal, on predmet svojih misli oživljava u vidu žene, dajući joj ime, prostor oko sebe i praznine svog unutrašnjeg prostora.
Međutim, žena u Andrićevim pričama nije uvek idealna. Na primjer, on priča o vremenu u kojem se „jedna žena pronevaljalila, vlahinja, Anika.“ „Anikina vremena“ govore o ženi koja je svojom pojavom napravila čitavu pometnju u životu mještana malog mjesta nadomak Romanije. Anika završava tragično i priča o njoj ostaje kao opomena da svako zlo prolazi, onako kako i dođe. Zbog Anike je bio ranjen turski beg, zbog nje je dobrunskom proti paljena svijeća prije vremena, a dobrunski muškarci su drsko zaključili da „ženu treba ubiti rađanjem ili batinama“. Druge žene klele su je pred kandilom najgrđim riječima , dok su im muževi provodili noći kod Anike:
„Dabogda, ženo, bijesna hodila, u lancima te vodili; dabogda se gubom razgubala; sama sebi dodijala; smrti željela, a smrt te ne htjela! Amin, Bože, veliki i jedini.“
Aniku je stigla kletva, ili sudbina, međutim nikakav srećan kraj se nije ni mogao nazirati. Tragičnu sudbinu ima i djevojka iz pripovjetke „Mara milosnica“. Maru, koja je silom prilika postala naložnica turskog bega, pa kasnije služavka u jednoj hrišćanskoj kući, autor opisuje kao krho i nježno stvorenje, „zalutalu ovčicu“, skoro nečujnu. Međutim, nakon što je silom napadne muškarac u kući u kojoj je služila, ona rađa mrtvorođenče i sama umire. „Sahranili smo božjeg anđela“, rečenica je kojom autor opominje da su bića poput Mare milosnice sudbinski predodređena na propast u negostoljubivom i zlom svijetu.
Da nije uvek splet okolnosti i vanjski faktor nešto što utiče na sudbinu čovjeka, svjedoči i junakinja Andrićevog romana, koji svojim naslovom ironično sugeriše karakter glavnog lika – „Gospođica“. Ponekad neke stvari u životu loše shvatimo, ali je tragedija ne uočiti grešku ni u jednom trenutku kasnije.
„Zvala se Rajka Radaković, bila je rodom iz Sarajeva, a živela je u toj kući već petnaestak godina, potpuno povučeno, životom stare, usamljene devojke i važila je kao tvrdica i osobenjak.“
I nasuprot Molijerovom ili Sterijinom tvrdici, gospođica Rajka je jedna od onih koja nikad sebe nije zavoljela i koja se u svakog razočarala. Od petnaeste godine, ona ostaje pokorna pred očevim zavjetom, molbom izrečenom na samrti koja je pogrešno shvaćena i u njoj samoj, prenaglašena. Živi život bez ljubavi, prijatelja i bližnjih. „Kruška divljakuša“ je opis koji prelazi preko usta njene tetka, a koji najbolje opisuje ćud ove žene. Bez ijedne osuđujuće rečenice, ovaj roman izaziva i sažaljenje i ljutnju, donosi lekciju koja je mnogo poučnija, čvršća i dugotrajnija od onoga što čitalac može naučiti iz komedija, pa čak i ovih navedenih.
Međutim žene u djelima Ive Andrića čine često i mnogo toga „nemogućeg“, kao što se to dešava i u svakodnevnom životu. Tako je Fata Avdagina, u romanu „Na Drini ćuprija“ povezala dva zaseoka, Velji Lug i Nezuke. Fata je istovremeno pokazala i poštovanje svom ocu, koji joj je odredio za koga će se udati, ali i prkos – budući da se zarekla da neće poći za čovjeka kojem je daju, ili da će se to dogoditi kad „Velji lug u Nezuke sađe.“ Iz svadbene povorke, vinula se preko mosta u Drinu, koja je njenu mladost zauvijek uzela pred životom koji bi, u suprotnom, provela bez ljubavi.
Iako svjedoče o jednom vremenu, posebno onom gdje je položaj žene u turskoj kasabi ispod svakog dostojanstva, one su ujedno i svevremene. I dan danas, žene iz Andrićevih priča svjedoče o životnim pravilima i životu bez pravila, sudbinama, snazi i slabosti. Takvu osjetljivost duše, tu tananu žicu kojom pisac veže poentu, možda doživljavamo jače kroz krhka ženska srca njegovih junakinja. I kao i svi Andrićevi likovi, ostaju urezane u pamćenju i prelaze u legendu.
Andrić nije uzalud Nobelovac. Kompleksan, majstor svog zanata. Njegove fenomenalne ženske priče o prolaznosti. Razotkriva ne samo istorijske kulise, nego, prije svega, dušu naroda na našem brdovitom Balkanu.
Autor: Anja Radunović
